Usamljenost u braku: kad se dvoje udalji pod istim krovom

Subota je navečer, oboje ste kod kuće, televizor radi i nitko ga ne gleda. Nema svađe. Nema ni razgovora. Usamljenost u braku može izgledati upravo tako, mirno i uredno, i baš zato je teško objasniti nekome tko usput pita je li sve u redu.

Nema događaja na koji se može pokazati prstom. Ima samo osjećaj da živiš s osobom koju poznaješ dvadeset godina, a da ti u toj kući nedostaje netko za razgovor.

Usamljenost u braku nije isto što i svađa

Svađa je barem događaj. Ima početak, ima povišen ton, ima nekoga tko izađe iz sobe. O svađi se može pričati prijateljici i dobiti savjet, makar loš. Ovo nema ništa od toga. Nema materijala.

Zato se teško izriče kao problem. Kad netko pita kako ste, odgovor glasi da je sve u redu, nema drame, i to je čak istina. Nema drame. Ima tišine koja se svake godine malo produži, a nitko ne zna reći kad je točno počela.

Ima i obrnutu inačicu, koja zbunjuje još više. Razgovara se cijeli dan. O rasporedu, o računu za struju, o tome tko vodi dijete na trening i je li netko izvadio meso iz zamrzivača. Riječi ima na pretek. Nedostaje ona vrsta razgovora nakon koje čovjek ima osjećaj da ga je netko vidio.

Susan Johnson, kanadska psihologinja koja je pisala o bliskosti u partnerskim odnosima, u knjizi Hold Me Tight iznosi tezu da je većina svađa zapravo prosvjed protiv udaljenosti. Ispod prigovora i ispod šutnje stoji isto pitanje, samo izgovoreno na dva različita načina: jesi li tu. Onaj tko prigovara pita glasno. Onaj tko se povlači pita tako što je prestao pitati.

Johnson taj obrazac opisuje jednostavno: jedno gura, drugo se izmiče. Što jedno više gura, to se drugo dublje izmiče, i onda se oboje iskreno čude odakle im tolika udaljenost. Krug je to u kojem svatko vidi samo svoju polovicu, pa se ista svađa vraća u istom obliku.

U kojem se trenutku taj razgovor vodi

Postoji jedan detalj koji savjeti o komunikaciji redovito preskoče. Razgovor koji bi udaljenost popravio ne vodi se u mirnom trenutku. Vodi se točno onda kad je za njega najmanje uvjeta: kasno navečer, nakon lošeg dana, kad je jedno već napola u snu, a drugo dugo skupljalo hrabrost i sad mu se žuri.

Johnson to opisuje slikom koju je teško zaboraviti. Sjetiti se naučenih komunikacijskih koraka usred takvog trenutka, piše, isto je što i čitati upute za otvaranje padobrana u slobodnom padu. Upute su možda izvrsne, ali u tom trenutku nisu upotrebljive.

Ono što čovjek u tom trenutku primijeti vrlo je konkretno. Čuje malo, a odgovara brzo. Rečenica koja je bila pripremljena izađe kraća nego što je zamišljena i oštrijim tonom. Poslije, u autu ili pod tušem, sine ono što je zapravo trebalo reći.

Zato prije takvog razgovora vrijedi na trenutak primijetiti sebe. Ne što ćeš reći, nego u kakvom si stanju dok to govoriš: dišeš li ubrzano, jesu li ti ramena napeta, ulaziš li u razgovor već u obrani. Kad je napetost visoka, ni najbolja rečenica ne stigne onako kako je zamišljena.

Smirivanje se, doduše, ne izmišlja u tom trenutku. To je vještina koja se uvježbava unaprijed i mimo svađe, otprilike kao što se ni plivanje ne uči na dan kad zatreba. Autogeni trening jedan je od načina učenja samoregulacije, a uči se postupno i uz voditelja.

Kome se zapravo obraćaš

Postoji slika koja tu pomaže: partner je platno na koje se projicira film. Ono što na njemu gledamo nije uvijek snimljeno u ovom braku. Očekivanja o tome kako izgleda briga i popis onoga što se podrazumijeva a nikad se ne izgovori, čovjek donese sa sobom iz kuće u kojoj je odrastao.

To ne znači da je sve u tvojoj glavi. Partner stvarno može griješiti i mjesecima ne primjećivati što ti treba, ali to je partnerov dio odgovornosti, a ne tvoja projekcija. Pitanja su ipak dva: što se doista dogodilo i zašto te to pogodilo baš toliko. Prvo je razgovor s partnerom. Drugo je razgovor sa sobom, i on je obično tiši.

Zato rečenica da te se nikad ne sluša ponekad ima stariju adresu. Izgovorena je partneru, ali je pisana nekome drugom, davno, i taj drugi je nikad nije čuo.

Zamislimo takvu rečenicu: nikad me ne pitaš kako sam. Izgovorena je u utorak, zbog utorka. Nastala je puno prije, za nekim drugim stolom, u kući u kojoj se dolazak iz škole dočekivao pitanjem o ocjenama, a ne o tome kako je bilo. Partner na nju odgovara kao na optužbu o utorku, jer je u tom obliku i stigla, pa onda oboje raspravljaju o utorku.

Dok se to ne vidi, isti se razgovor lako vraća bez obzira na to o čemu je službeno. Danas o posudi u sudoperu, u petak o gostima, u prosincu o tome tko ide kome za blagdane. Tema se mijenja, redoslijed rečenica ne.

Postoji i drugi razlog zbog kojeg dvoje ljudi mogu biti daleko. Esther Perel, psihoterapeutkinja, primjećuje da smo bliskost sveli na jednu valutu, na razgovor o osjećajima, pa se ostalo prestane brojati. Netko ujutro skuha kavu prije nego što ga se pita. Netko uzme cijelu subotu i konačno popravi ono što je drugome smetalo mjesecima. Netko cijelu večer šuti pored tebe, a ta tišina nije hladna. Ako se ništa od toga ne broji, dvoje ljudi mogu biti bliski i istovremeno se osjećati usamljeno.

Vrijedi provjeriti i obrnuto, iako je taj smjer manje ugodan. Možda partner ne uzvraća u jeziku koji tražiš, ali ni ti njemu ne uzvraćaš u jeziku koji on prepoznaje. Oboje ste sigurni da dajete. Oboje ste sigurni da ne dobivate. Nijedno ne laže, samo ne broje isto. A kad nešto stvarno boli, kava skuhana ujutro to neće riješiti i nepošteno je pretvarati se da hoće.

Dvije stvari koje se mogu probati

Pitanje umjesto zaključka. Kritika često postane zaključak o tuđoj namjeri prije nego što smo provjerili što se dogodilo. Pitanje ide drugim putem: što bi ti ovaj tjedan bilo najviše od pomoći. Odgovor zna biti razočaravajuće sitan. Da se javiš kad kasniš. Da me pitaš kako je prošlo. Na tim se sitnicama znaju držati veće stvari. Pitanje ima i jednu praktičnu prednost pred zaključkom: na njega se može odgovoriti, dok se na zaključak o tuđoj namjeri može samo braniti.

Kratak tjedni prostor za odnos. Dvadeset minuta, isti dan u tjednu, bez telefona i bez djece u sobi. Ne za rješavanje problema, nego za jednu stvar koja je tjedan popravila i jednu želju za sljedeći. Dvadeset minuta zvuči premalo da bi išta promijenilo, i upravo je zato izvedivo. Predlaže se jednostavno, bez uvoda o tome da moramo razgovarati: imam dvadeset minuta u srijedu navečer, hoćeš sa mnom. Ako termin dvaput propadne, to nije dokaz da ne ide, nego podatak o tome koliko malo mjesta odnos zapravo dobiva u tjednu.

Ova su dva prijedloga namjerno mala i izvediva. Pet tehnika odjednom zvuči temeljitije, ali se obično ne izvede nijedna: počne se od one najzahtjevnije, i to u tjednu koji je ionako gust. Ako je udaljenost stara nekoliko godina, dva mala koraka je neće poništiti i bilo bi nepošteno to obećati. Ono što ta dva koraka mijenjaju jest da se u tom tjednu nešto može provjeriti umjesto pogađati.

Kad razgovori stalno završe na istoj udaljenosti

Postoji trenutak u kojem je pošteno reći da vlastitim snagama više ne ide.

Nije to jedan loš razgovor. Jedan loš razgovor imaju svi. Znak je ponavljanje: kad više puta zaredom krenete s namjerom da se približite, a završite na istoj udaljenosti, s istim rečenicama i istim redoslijedom. Ponekad se to prepozna po tome što unaprijed znaš što će drugi reći, pa odustaneš i prije početka. To odustajanje izvana lako prođe kao mir.

Tu pomaže netko treći. Obrazac se iznutra teško vidi jer ste oboje u njemu, a onaj tko nije u njemu vidi ga cijelog. To je posao bračnog i partnerskog savjetovanja.

Usamljenost u braku ne mora značiti da je ljubav nestala. Može značiti da se dvoje ljudi pokušavaju približiti u trenutku kad se više ne mogu čuti, da stare rečenice govore umjesto sadašnjih potreba i da se bliskost mjeri samo jednim mjerilom. Ne mora se odmah znati što učiniti. Kad se obrazac može imenovati, o njemu se više ne mora samo nagađati.

Česta pitanja

Što znači usamljenost u braku?

Osjećaj da u odnosu nema bliskosti iako partneri žive zajedno i formalno funkcioniraju. Razlikuje se od otvorenog sukoba: umjesto svađe ima tišine, paralelnih života i razgovora koji se svode na organizaciju dana. Nastaje postupno, pa se teško veže uz jedan događaj ili datum.

Znači li usamljenost u braku da veza ne valja?

Ne nužno. Često je znak da se način na koji su se partneri dosad približavali istrošio, a novi se nije razvio. To je opis stanja u određenom razdoblju, ne presuda o odnosu.

Zašto se osjećam sam iako partner nije nikamo otišao?

Fizička prisutnost i emocionalna dostupnost nisu isto. Osoba može biti svaki dan u istoj kući, a da par nema mjesto na kojem se razgovara o nečemu osim rasporeda, računa i djece.

Može li se na tome raditi ako partner ne želi ići?

Može, uz jasnu granicu: mijenja se vlastiti udio u obrascu, ne partnerov. Radi se na vlastitim reakcijama u situacijama koje se ponavljaju, na tome što se izgovori i kojim redom. Partner na to zatim odgovara drugačije ili ne odgovara, i oboje je koristan podatak.

Što ako razgovora ima puno, a bliskosti nema?

Količina riječi i bliskost nisu ista stvar. Razgovor o rasporedu, računima i djeci može trajati satima i ne dotaknuti ono što bi jedno o drugome trebalo znati. Korisnije pitanje od toga koliko se razgovara jest kada ste zadnji put razgovarali o nečemu što nije trebalo riješiti.

Kada je vrijeme potražiti stručnu pomoć?

Kad se pokušaji približavanja više puta zaredom završe na istom mjestu, kad se razgovor o odnosu izbjegava jer se unaprijed zna kako ide, ili kad udaljenost počne utjecati na spavanje, raspoloženje i svakodnevno funkcioniranje. U tom se slučaju obrati liječniku ili stručnjaku za mentalno zdravlje.

Ako u odnosu postoji nasilje, prijetnja ili neposredna opasnost, ovo nije odgovarajući prvi korak. U neposrednoj opasnosti pozovi 112. Rad na odnosu pretpostavlja da oboje mogu govoriti slobodno, a ondje gdje to nije tako, prvo je sigurnost.

Izvori i dodatno čitanje

• Johnson, S. M. Hold Me Tight: Seven Conversations for a Lifetime of Love. Little, Brown, 2008. Poglavlja Where Did Our Love Go? Losing Connection i Conversation 1: Recognizing the Demon Dialogues.
• Perel, E. Mating in Captivity: Unlocking Erotic Intelligence. HarperCollins, 2006. Poglavlje The Pitfalls of Modern Intimacy.

---

Autorica: Ana-Mari Šerfezi, certificirana voditeljica autogenog treninga, s više od 25 godina iskustva u edukaciji i radu s ljudima. Vodi bračno i partnersko savjetovanje i individualne razgovore u DAM Centru. Stručno pregledao: Dubravko Žigman. Više o voditeljima na stranici O nama.