Kriza srednjih godina kod žena: što se mijenja osim hormona

Bila je kod liječnice i čula ono što se u tim godinama najčešće čuje: da su za njezino stanje krivi hormoni. Dobro, i što sad s time? Piti druge hormone?

Jer ona je svaki dan sve umornija, i koliko god spavala nikako da se odmori. Legne u deset, ustane u šest, i ustane jednako prazna kao što je legla. Kao hrčak na onom svom kotaču, trči cijelu noć i ujutro je na istom mjestu.

Strpljenja ima sve manje. Režim čim me netko pogleda, a onda dobijem: to su hormoni. Jesu li? I ako jesu, hoće li me nadomjesni hormoni učiniti sretnom? Ispunjenom? Hoće li mi vratiti onu koja je znala što hoće?

Zašto se svi zaustave na hormonima

Ta riječ svima odgovara. Onome tko je izgovori razgovor je time gotov, jer o tijelu se ne raspravlja. A ona koja je čuje barem ima ime za ono što joj se događa, a ime uvijek malo olakša.

Problem je što ta riječ dođe prva i onda više ništa ne dođe. Nabrajanje razloga stane prije nego je uopće počelo.

I poslije se to pitanje rijetko otvori ponovo. Ako je liječnica rekla da su hormoni, ispalo bi kao cjepidlačenje pitati dalje. Prođe tjedan, prođe mjesec, i jednom se sjeti da je od tog razgovora prošlo godinu i pol.

Kod kuće ista rečenica postane kratica za sve. Naljuti se zbog sitnice, netko dobaci to su ti hormoni, i tu je kraj razgovora. Ponekad je to i točno. Ponekad je to najbrži način da se o nečemu ne mora razgovarati.

Nešto u toj riječi ipak stoji

Ne treba to odmah odbaciti, jer dio priče je istinit. U jednoj studiji pratili su iste žene osam godina i vidjeli da u razdoblju menopauzalne tranzicije te iste žene znatno češće imaju izražene depresivne simptome nego što su ih imale ranije u životu.

Bitno je kako su to mjerili. Nisu uspoređivali jednu ženu s drugom, nego svaku sa samom sobom, prije i poslije. Zato se taj nalaz ne odbacuje. Autori usput sami napišu da je pitanje veze s hormonima još sporno i da podataka fali.

Ali to je priča o velikoj skupini žena, a o pojedinoj ne govori ništa. Jedna kroz to razdoblje prođe i skoro ništa ne primijeti, druga se muči a nijedan nalaz to ne pokazuje.

U nalazu piše samo u kojem je razdoblju.

Što se još mijenja u tim godinama

Subota je petnaest godina bila najgori dan u tjednu. Ustajanje prije osam jer se dijete vozi na trening, trgovina, pa doma u pola dvanaest, ručak tek popodne, a onda cijelo poslijepodne netko nešto treba. I onda jedne subote nitko ništa ne treba, i tiho je do jedanaest.

Svatko bi rekao da je to napokon odmor. Je, i nije. Iznutra se to zna osjetiti kao rupa za koju ti nitko nije rekao čime se puni.

Jer u tim se godinama pomakne sve odjednom. Dijete ode. Roditelj se razboli i sad njoj treba pomoć. Na poslu se više ne dokazuje nego brani ono što ima. Brak je onakav kakav je već godinama, samo se sad to primjećuje. Ili joj jednostavno sine da nekih stvari više neće biti.

Rečenica koja to najbolje pokaže obično ispadne slučajno, nekome tko ništa nije ni pitao. Ide otprilike ovako: ne znam više što ja hoću, znam samo što svi drugi trebaju. Izgovori to, čuje samu sebe i ušuti.

Ni za jednu od tih stvari ne postoji nalaz. Zato ostanu neizrečene, a sve padne na hormone, jedino što se dade izmjeriti.

Stručni pregled objavljen 2025. kaže isto: teškoće žena u srednjoj dobi prečesto se svedu na menopauzu, a stvar je složenija.

Kako su nam usput uzeli i tu riječ

Postoji i jedan stariji razlog zašto to objašnjenje tako lako prolazi, stariji od svakog nalaza.

Izraz „kriza srednjih godina” ušao je u širu upotrebu 1976., knjigom novinarke Gail Sheehy. I znate na koga se tada odnosio? Na žene. Opisivao je kako žene preispituju vlastiti život kad se posljednje dijete odvoji. Povjesničarka Susanne Schmidt u knjizi o povijesti tog pojma pokazuje da su psiholozi koji su ga poslije preuzeli značenje okrenuli na muškarce, a žene iz njega izbacili.

Ostao je crveni auto i muškarac za volanom. U toj slici za ženu nema mjesta, pa ono što ona osjeća mora naći neko drugo objašnjenje. Tijelo je najbliže i uvijek pri ruci.

To se i danas čuje u načinu na koji se govori. Kad muškarac u pedesetoj napravi zaokret, kaže se da prolazi kroz krizu, a kroz krizu se prolazi, ona ima kraj. Kad isto napravi žena, traži se uzrok u njezinu tijelu ili se slegne ramenima i kaže da je ona takva. Od hormona se oporaviš. Od toga da si takva ne oporaviš se nikad.

Vidi se i u pitanjima. Muškarca pitaju što planira. Ženu pitaju kako se osjeća.

Kako razdvojiti što je što

U razgovorima se sve to obično rastavi na tri skupine: što je tjelesno, što je životna okolnost, i što je pitanje smisla.

Red nije slučajan. Dok je napetost visoka, sve troje zvuči isto i sve troje se zove umor.

Prvo idu tjelesni simptomi: san, valunge, ciklus, sve što ima svoj tijek i svog liječnika. Onda okolnosti: raspored, obveze, tuđa očekivanja. Tek na kraju ono što nije ni jedno ni drugo.

Zvuči kao gnjavaža, znam. Čovjek traži rješenje, a dobije zadaću da razvrstava. Ali odmor ne pomaže onoj kojoj je problem raspored, a novi raspored ne pomaže onoj koja je iscrpljena.

Zato prvi korak nije velika odluka nego to da se tijelo smiri. I to onako kako se uvježba, a ne onako kako se dogodi jednom u dobroj večeri. Na tome se uči autogeni trening.

Drugi korak je pitanje koje zvuči lakše nego što jest: što bi se u tjednu moralo promijeniti da se ovo osjeti drugačije. Ako odgovor postoji i tiče se rasporeda, obveza ili tuđih očekivanja, onda je to okolnost. Okolnost se ne rješava uvidom nego dogovorom, a ponekad i time da se jednom kaže ne.

Kad okolnost dobije ime, obično je manja nego što je izgledala. Nije problem cijeli posao nego dva sastanka tjedno koja se tvrdoglavo drže poslije pet. Nije problem cijela obitelj nego jedan telefonski razgovor od četrdeset minuta. To dvoje se dade pomaknuti. Osjećaj da se ne može pomaknuti ništa dolazi odatle što sve stoji na istoj hrpi.

A ako odgovora nema ni nakon nekoliko poštenih pokušaja, i ako ono što je promijenjeno nije pomaknulo ništa, ostaje treće pitanje. Ono o smislu. To se ne rješava brzo, ali je jedino od troje koje samo od sebe ne prolazi.

Preskoči li se prvi korak, drugi ne uspije. I onda smo opet na početku, kod one jedne riječi s kojom je sve i krenulo.

Kad to nije razdoblje nego nešto drugo

Postoji granica na kojoj razvrstavanje više nije pravi potez. Ako stanje traje tjednima i ne popušta, ako je san poremećen gotovo svaku noć, ako više ne zanima ni ono što je prije veselilo, ako se javljaju misli da nema smisla, ili ako su tjelesni simptomi novi i pojačavaju se, to je razlog za odlazak liječniku. Razgovor i vježbanje samoregulacije nisu zamjena za pregled i ne odgađaju ga.

Jedna stvar koju vrijedi zapamtiti

Ostalo je ono pitanje s početka. Hoće li joj nešto vratiti onu koja je znala što hoće.

Ta žena nije nigdje otišla. Samo je godinama bila zadnja na popisu, i to se nije dogodilo jednom velikom odlukom nego tako što je svakog tjedna netko drugi bio hitniji. Nitko to nije napravio zlonamjerno, ni ona sama sebi.

Zato se ni ne vraća odjednom. Ako se vraća, vraća se onako kako je i otišla, malo po malo i kroz sitnice koje izvana nitko ne primijeti. Jedno ne koje se kaže bez objašnjavanja. Jedna subota koja se ne popuni tuđim obvezama. Jedno pitanje koje se liječnici postavi i drugi put.

Hormoni će u svemu tome odigrati svoj dio, kakav god bio. Ostalo je posao koji nitko ne može odraditi umjesto nje. To je istovremeno najgori i najbolji dio te vijesti.

Česta pitanja

Je li kriza srednjih godina kod žena isto što i menopauza?

Nije, iako se razdoblja preklapaju. Menopauzalna tranzicija je tjelesni proces sa svojim tijekom. Uz nju u isto vrijeme idu i promjene uloga, odnosa i pitanja o smjeru, a za njih nalaza nema.

U kojoj se dobi to javlja?

Nema dobi na koju se može pokazati prstom. Kad je pojam nastao, opisivao je žene oko tridesete pete. Danas se u razgovorima čuje i deset godina kasnije, ovisno o tome kad su se uloge pomaknule.

Znači li to da moram mijenjati život?

Ne nužno, i rijetko odmah. Velike odluke donesene dok je napetost visoka najčešće riješe osjećaj, a ne situaciju. Zato red iz teksta i postoji: prvo se smiriti, pa razdvojiti, pa odlučiti.

Pomaže li hormonska terapija?

To je pitanje za liječnika i ovisi o nalazu i simptomima. Iz istraživanja se vidi da hormonski nalaz ne objašnjava sve što se u tom razdoblju događa, pa ni odgovor koji ide samo preko hormona ne pokriva sve.

Kako o tome razgovarati s bliskima?

Recite što se promijenilo, umjesto da čekate da netko pogodi. Rečenica koja obično prođe zvuči otprilike ovako: ne znam još što je, ali nije isto kao prije, i htjela bih to razdvojiti prije nego išta odlučim. Time sugovornik gubi zadatak da odmah nudi rješenja, a upravo to razgovor najčešće i zaustavi.

Odakle uopće izraz „kriza srednjih godina”?

Iz knjige novinarke Gail Sheehy iz 1976., u kojoj je opisivala žene. Povjesničarka Susanne Schmidt pokazuje da su mu psiholozi poslije okrenuli značenje na muškarce, pa je slika koja nam je danas prva pred očima nastala tek nakon toga.

Izvori i dodatno čitanje

• Freeman, E. W., Sammel, M. D., Lin, H., i Nelson, D. B. (2006). Associations of hormones and menopausal status with depressed mood in women with no history of depression. Archives of General Psychiatry, 63(4), 375-382. doi.org/10.1001/archpsyc.63.4.375
• Mrugalska, A., i Klimkiewicz, A. (2025). Midlife crisis in women: Specificity and challenges. Journal of Mid-life Health. doi.org/10.4103/jmh.jmh_115_25
• Schmidt, S. (2020). Midlife Crisis: The Feminist Origins of a Chauvinist Cliché. Chicago: University of Chicago Press. openlibrary.org/isbn/9780226637143